Slučajni susret dviju različitih sudbina, u kafiću na kraju grada. Luke, nezaposlenog profesora latinskog i grčkog, volontera Crvenoga križa i Marije, arheologinje sličnoga udesa, privremeno zaposlene u kafiću. Vrijeme je ratno. Ovo dvoje osamljenika suočeno je s brojnim životnim nedaćama i povredama. Neki ih nazivaju i životnim gubitnicima.
Oprečnih su pogleda na stvarnost, filozofiju života, čak i prijateljstvo. Marija živi u strahu i bez mnogo nade u bolje sutra, Luka je zaigran i zarazno optimističan. Na njezin pesimizam on odgovara pjesmom i plesom, smijući se čak i svojim nedaćama.
„U životu je najbitnije smijati se i kad je najteže uvijek naći neki tračak svjetlosti u svemu oko nas. Rekao bih da je jako malo potrebno za sreću dvoje ljudi, a ova predstava pokazuje da je dovoljno da se dvoje ljudi čuje i da su spremni na korak naprijed, u kojoj god su fazi života. I pokazuje da to svatko može napraviti, da to ne zahtijeva nikakav pretjerani napor. Nismo sami na ovom svijetu i ništa se ne vrti oko nas i tek s drugim čovjekom postajemo ono što jesmo, nešto mnogo više od naših pojedinačnih sudbina“, ističe glumac Ivan Colarić o dubljem značenju predstave u kojoj je utjelovio Luku.
foto by: Jovica Drobnjak
Nikad se ne zna kada sreća i ljubav mogu pokucati na vrata. Upravo susret Luke i Marije pokazuje kako ljubav ne treba savršeno mjesto i vrijeme. Njezine oči, njemu najljepše na svijetu, postaju njegov razlog za sreću. Vedrinom svog duha Luka polako otvara vrata iza kojih se Marija sakrila u svom paralizirajućem strahu.
„U predstavi smo u nekom svijetu imaginacije, sreće i veselja, u koji Marija nekako polako povjeruje. Ona u stvari dopusti da se taj svijet otvori i prema njoj, a negdje je ostao daleko u njoj ukopan sve dok nije došao Luka i potaknuo ju da zajedno uplove u svijet mašte, pozitive i optimizma. Luka je kao neki spasitelj, svjetlo koje je ušlo u njezin život. On ju vodi u svijet nade i poručuje da se tu i sad može dogoditi nada, tu i sad se može dogoditi veselje, sreća, zadovoljstvo, ples, pjesma! U trenu se naš život može gledati drugačije, može se živjeti drugačije“, govori Lucija Dujmović koja igra Mariju.
Ovo je jedna od rijetkih predstava koja se događa pod ratnim uzbunama u Zagrebu, u vremenu kad su nada i vjera u ljudskost, u sretniju budućnost, rijetke pojave. Redateljski i dramaturški je potpisuje Želimir Mesarić i o njoj kaže: „Mea culpa Branislava Glumca po žanru je dramedija, odnosno nešto između drame i komedije. U njoj dvoje intelektualaca, do neke mjere životnih gubitnika, u međusobnom upoznavanju i nadmudrivanju pronalaze zajednički put kojim kreću prema svjetlu na kraju tunela. U ova čemerna vremena mislim da nam je malo sreće i vedrine, makar i na pozornici tetatra, potrebno.”
Nema osobe koja se barem jednom nije našla u situaciji očaja i beznađa, kad se čini da su radost i ljubav nepovratno nestali. I što učiniti? Kako izaći iz takve situacije i ponovno naučiti smijati se i živjeti? Odgovor je jednostavan, prepoznat ćete ga u ovoj inspirativnoj predstavi. Premijerno je odigrana 27. travnja 2024. u kazalištu Gavella, scena Mala Gavella. Raspored gostovanja predstave pogledajte ovdje.
Autor teksta: Branislav Glumac
Redatelj i dramaturg: Želimir Mesarić
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Katarina Radošević Galić
Autor glazbenog motiva: Ivan Colarić
Izbor glazbe: Želimir Mesarić
Koreografkinja: Svetlana Lukić
Oblikovatelj zvuka: Davor Rocco
Dizajner svjetla: Dražen Dundović
Fotograf: Jovica Drobnjak
Dizajnerica vizuala: Sanja Rocco
Igraju:
Lucija Dujmović
Ivan Colarić